Evroatlantska bezbednost

16. 02. 2010   |  Broj 11

Meksički narko-rat

Sem Kvinons analizira narko-rat u Meksiku

Ekonomista koji je proučavao broj pograničnih ubistava jednom mi je rekao da meksičke narko-gan­gove često upoređuje sa Tonijem Sopranom. I jedni i drugi su kriminalci kapitalističkog kova, usmereni pre svega na zaradu novca. Ipak, za Amerikanca Tonija Soprana interesovala se lokalna policija i komisija za kriminal Nju Džersija, ali nikada i američka vojska.

Nemar obe države dozvolio je, na drugoj strani, mek­sičkim sopranosima da postanu nacionalna pretnja, navodi ovaj ekonomista i kaže da oni sada kontrolišu čitavo pogra­nično područje prema SAD. Taj način razmišljanja o mek­sičkim akterima u sada već četvorogodišnjem narko-ratu pomaže da bolje razumemo kakva su pretnja narko-karteli u toj državi. Januara 2009, na primer, policija je u Tihua­ni uhapsila čoveka poznatog pod nadimkom El Pozolero odnosno „spravljač supe". On je svoju platu od 600 dolara nedeljno zarađivao tako što je tela ubijenih rastvarao u ki­selini.

Sadašnji rat u Meksiku bez presedana je iz više razloga. Vlada Meksika, pod vođstvom predsednika Felipea Kalde­ronea, prvi put je odlučila da krene na trgovce drogom i isporuči ih vlastima, kao i da im zapleni novac i oružje. Po­čev od sedamdesetih godina prošlog veka, delovi meksičke vlade učestvovali su i organizovali trgovinu drogom.

Najniže grane dosegnute su kad je policija otkrila da je brat nekadašnjeg predsednika Karlosa Salinasa položio na inostrane bankovne račune stotine miliona dolara koje mu je isplatio narko-kartel iz Meksičkog zaliva. Zbog promene odnosa vlasti, trgovci drogom sve više ubijaju pred očima javnosti. Ranije su leševe obično bacali u klance, ili su ih plitko zakopavali u zemlju. Sada mrtva tela, često odrublje­nih glava, sa okačenim upozorenjima ostavljaju po uglovi­ma ulica.

Šverceri po parkovima i trgovima kače plakate na ko­jima optužuju vladu da radi s njihovim rivalima. Veb-sajt Jutjub postao je njihov propagandni forum. Anonimne vi­deo-produkcije tamo postavljaju video-klipove balada koje veličaju određene vođe kartela. Takvim bestidnim nastu­pom pokušavaju da zaplaše javnost, vladu i svoje rivale u drugim gangovima.

Rat je opteretio meksičku vojsku, od koje se zahteva da sprovodi policijske akcije u kriznim zonama širom zemlje. I sve to zbog toga što su se narko-bande, koje su sve zapo­čele kao minorni, ruralni prestupnici, pretvorile u pretnju meksičkoj nacionalnoj bezbednosti. Nema sumnje da je stvarnost siva.

Takođe treba imati u vidu da su šverceri, uslovno, po­slovni ljudi, a ne ideolozi. Njih zanima jedino zarada. Ipak, i pored sveg nasilja, samo se manji deo prelio u SAD. Ove se godine dosta govorilo o prelivanju nasilja u SAD. Počet­kom proleća CNN je bio posebno opsednut tom temom emitujući satima emisije o mogućnostima takvog nasilja. Pored ostalog razgovarali su i sa mnom.

Tokom osamdesetih godina na Floridi Kolumbijci koji su bili uključeni u poslove s drogom pucali su po ulicama Majamija, zbog čega je povećan broj ubistava. Čikago je u vreme prohibicije bio poznat po krvoproliću pred očima javnosti. Kada su se bande Blad (Blood) i Krips (Crips) bo­rile za tržište kreka u Los Anđelesu pucnjave iz automobila bile su uobičajena pojava. Ali američke ulice još nisu osetile nasilje divljaštva koje bez presedana hara južno od porozne granice prema Meksiku.

U Sijudad Huarezu je za proteklih dvadeset meseci bilo oko 3.000 ubistava, a ulicama patroliraju vojnici s puška­ma. U isto vreme, sa druge strane granice, u SAD, nalazi se jedan od najbezbednijih gradova u Americi, El Paso, mesto sa 30 ubistava u istom vremenskom razdoblju.

Tokom 2008. godine narko-karteli su se borili za kon­trolu nad saobraćajnicama u Nogalesu, Sonori, i broj ubi­stava u tom mestu je utrostručen, i dostigao je broj 126. Sa druge strane granice, u Arizoni, bilo je svega tri ubistva u istom tom vremenskom razdoblju. Tokom 2005. i 2006. godine mesto Nuvo Laredo pogodio je talas ubistava koje je organizovao kartel. U toku godine počinjeno je 367 ubista­va. U Laredu, u Teksasu, sa druge strane reke Rio Grande, udvostručen je broj ubistava na ukupno 45, a reč je o me­stima iste veličine. Posle toga se broj ubistava u Laredu sveo na uobičajenih deset godišnje.

Namenske policijske jedinice za borbu protiv narkotika u Americi izvestile su da meksički šverceri operišu na tim prostorima, ali da su veoma pritajeni. Atlanta je na primer postala distributivni centar za drogu koju švercuju meksički karteli, isti oni koji u svojoj domovini jedni drugima odru­bljuju glave. Ipak, u tom američkom gradu gotovo da nije bilo takve vrste nasilja.

Arizona je postala nova ulazna ruta za meksičku drogu, a Feniks američka prestonica po broju otmica sa zahtevom za otkup. No, čak i u tim slučajevima, a ima ih u proseku jedan dnevno, i oteti i kidnaperi su meksički šverceri. Obični gra­đani Feniksa uglavnom nisu ni svesni da se to dešava.

Iako je savremeni svet globalno povezan, od lokalnih institucija i dalje zavisi kako ćemo živeti. To posebno važi za kriminal i razvoj ekonomije. I to je, svakako, jedna od lekcija meksičkog narko-rata. Američka policija je dobro plaćena, obučena, opremljena i motivisana. Američko pra­vosuđe funkcioniše. Ništa od navedenog ne važi za Meksi­ko. Sadašnja situacija uglavnom zavisi od dobre volje kri­minalaca. Oni se uzdržavaju od masovnih krvoprolića na američkim ulicama, jer bi time doveli u pitanje sopstvene prioritete: trgovinu drogom i protok narko-profi ta.

Ništa od toga ne važi u Meksiku. Lokalne institucije su već vekovima slabe, dok su centralne vlasti preglomazne. Meksičke lokalne vlasti bile su produžena ruka centralnih vlasti sve do 1983. godine, i ostale su slabašne i nedovoljno finansirane. Državne vlasti su jedva malo bolje. Zbog toga u Meksiku imamo nesposobnu policiju.

Važno je razumeti razliku između narko-poslova u SAD i u Meksiku. Kada droga jednom uđe u Meksiko, nema više hijerarhija ili oligarhija čija se naređenja sprovode. Tr­žište drogom u SAD odslikava američku ekonomiju koja je slobodna, bez ograničavajućih državnih regulativa i koja pruža slobodu svim malim preduzećima, odnosno privred­nicima. Kriminalci dolaze i odlaze, povlače se ili bivaju ubi­jeni, odnosno uhapšeni u kratkom vremenskom razmaku. Upražnjeno mesto brzo popunjavaju drugi koji žele svoj deo kolača na tržištu.

Glavešine narko-bandi u Americi imali su, u vreme kad su delovali, kratkoročnu moć u lokalnom okruženju. Do­novi italijanske mafije, kralj heroina u Harlemu Niki Barns, ili mnogobrojni lideri losanđeleskih gangova, pali su u ruke američkog pravosuđa, pre ili kasnije. Za razliku od SAD, u Meksiku su trgovci drogom nabavili vojno oružje, izgradili protivobaveštajne kapacitete, povezali se s elementima vla­sti i regrutovali vojnike među nepreglednim masama siro­mašnih mladića.

Poput meksičke ekonomije i meksički šverc droge kon­trolišu oligopolisti (oligopol je vrsta tržišta na kome mali broj proizvođača proizvodi iste ili slične proizvode). Čak i kada uhapse švercere droge, korupcija unutar zatvora do­zvoljava im da svoje poslove nastave iza rešetaka. Dobar primer za to je bekstvo Hoakima El Šapa Guzmana, mek­sičkog momka sa sela koji se pretvorio u pretnju za nacio­nalnu bezbednost. Sve što sam naveo govori da nije vero­vatno da će meksički narko-kriminalci predstavljati pretnju po nacionalnu bezbednost SAD. To je povezano uz same poslovne interese kriminalaca, ali i uz sam posao trgovine drogom. U tom krugu su gangsteri, zavisnici i drugi koji ne funkcionišu u skladu s važećim zakonskim normama. Zbog toga se od njih ne može očekivati metodičnost i organizova­nost kakvu recimo imaju islamski teroristi.

Mnogo veću opasnost po SAD predstavlja propada­nje Meksika usled napada narko-kriminalaca, koji su pri tome došli do oružja i novca upravo svojim kriminalnim poslovima u SAD. To je ono što se dešava. Za sada izgleda da će samo kriza dovesti do promene američko-meksičkih odnosa. Meksiko jedva da je spomenut tokom američke predsedničke kampanje 2008. godine. Dešavanja u Mek­siku postala su predmet pažnje Vašingtona tek posle četiri godine u kojima je ubijeno preko 12.000 ljudi, od čega mnogi neposredno uz granicu.

Danas se čini da se problem narko-mafije u Meksiku može rešiti samo konkretnijim angažovanjem dve države. To će zahtevati i promene koje mogu biti toliko složene da će političari verovatno poželeti da ih odlože. U Arizoni, Nevadi i Teksasu na snazi su vrlo liberalni zakoni u domenu kupovine oružja. Posmatrači u Meksiku veruju da takvi za­koni pomažu naoružavanje meksičkih kartela. Suočavanje sa američkom Nacionalnom asocijacijom za oružje - NRA (National Rifle Association) mogao bi da bude prevelik za­logaj za donosioce zakona u SAD.

Većina analitičara veruje da Meksiko mora da započne reforme koje se smatraju ključnima za borbu protiv narko­kartela i ravnomernog razvoja, kako bi se što manje Mek­sikanaca uključilo u poslove šverca droge. U te mere spa­daju reforma obrazovanja, pravosuđa, lokalne samouprave. Neke od reformi već su započete. Ipak, meksički pravosud­ni sistem je gotovo paralizovan, tako da će promene u tom smislu ići sporo.

Narko-karteli su ipak uspeli da postignu ono u šta je malo ko verovao. Kriza u Meksiku mogla bi da pomogne toj državi i SAD da nađu zajednički jezik i pronađu modalitete za zajednički rad. Neobičnost meksičkog narko-rata u tome je što će on biti pretnja sve dok to SAD i Meksiko budu dozvoljavali. Ali to je tako, još od vremena kad su trgovci drogom bili samo ljudi iz malih provincijskih mesta.

Sem Kvinons (Sam Quinones) je novinar Los Anđeles tajmsa. Živeo je deset godina u Meksiku i autor je knjige o toj državi.